pod krovom čekanja

Posljednji Algoritam

Zamrlost letimične prolaznosti
trivijalnost simpatikusa pokreta ruke
i hranjenja fitoproteinima
uzaludnost prsne peraje medvjeda
i kolača neodređenosti solsticija vjekova.

Sve to pretočiti u vjedro nastojanja
mlohavim vijugama izgraditi ljestve prkosnosti
iskoristiti slučajnost keplerovih investicija
izbrisati omraženu razmeđu umjetno-prirodno
jer čovjek je priroda što tvori prirodu infuzije stalnosti
preporoditi dijete trećeg svemira
i zaživjeti u punom filološkom smislu izraza

uništiti filološki smisao izraza

kremirati kromatiku misli o kazaljkama
il’ digitalnom pokazivaču prije-poslije-sada
zaboraviti kavez poljuljanih rešetki vremena
i zaviriti u dubine riemannova hipotalamusa

ujedno kremirati koncept slave
ozbiljno se pobrinuti za ideju metaforike
umjetnost poštovanja zamijeniti za poštovanje umjetnosti
a novu umjetnost zamijeniti univerzalnošću individualnosti
odvladati konceptima svih slojeva bitnosti
preispitati preispitanost preispitanosti
i tek onda srljati u pobjede nad sobom
odnositi poraze s ponosom svih pobjeda
i na koncu kraja konačnosti zaboraviti id pobjede

kontekst sarkazma utopiti u pustari neidiličnosti
od pustare neidiličnosti načiniti sazviježđe
nastaniti sazviježđe netom izgrađeno
sjetiti se nehotice onog jednog netom
pomisliti ojačanih vijuga na prije-poslije-sada
i tek onda izgubiti pojam o pojmnosti upozorenja misije

zanemariti sve do sada napisano

nelogičnost logike ukrotiti nepobitno
vizualizirati sustav prabinarne suštivosti
pronaći polaznu točku svih relativiteta
shvatiti neslavno da je točka pronalaska čovjek
filološki definirati univerzalnog čovjeka u duhu logike nelogičnosti
sjetiti se odbačenosti egocentrizma sofisticiranosti
ne kuniti poraz već slaviti koncept pobjede
i na koncu konceptualizirati novi sustav zadovoljavanja
ne živjeti više pobjede i poraze
ne zadovoljavati se više zadovoljavanjem
ne zadovoljavati se uopće i smrskati sve porive
tek sad u konačnosti suštinski pojmiti bit problematike algoritmičnosti
sve je mnogo ljepše u punilu ništavnosti

zaboraviti lijepo ljepše i najljepše uopće

zatupjeti.

O UMJETNICIMA

zakoni ne vrijede kad je riječ o umjetnosti,
ali ovako bi to otprilike bilo u idealnom svijetu

Tipičan umjetnik lijepo piše, slika, pjeva,
i ima općenito izražen smisao za estetiku.
Tipičnom umjetniku njegova umjetnost nije
važnija od mnogih ljudskijih životnih nahođenja.
Svaki je deseti čovjek tipičan umjetnik.
Svaki tisućiti od tipičnih umjetnika
prihvatit će umjetnost kao svoj životni poziv.
Većina njih biti će više ili manje prihvaćena
od strane masa i, rijeđe, kritike.

Atipičan umjetnik ne zna pisati, slikati, niti pjevati,
ima izrazito naglašenu težnju ka estetičnom,
ali njegova se estetika ne podudara s nekom postojećom.
Atipičan umjetnik trudi se stvarati djela nahodeći
se po vlastitom nagonu koji prožima čitavo mu biće.
Atipičan umjetnik ili skriva svoja djela od pogleda,
ili ih nametljivo prikazuje kada god mu se za to pruži prilika.
Djela atipičnog umjetnika općenito nisu prihvaćena,
jer na svijetu ima samo jedan od pojedine vrste atipičnog umjetnika.
Atipičan umjetnik često je pojedinac koji svojim
pogledima na cjelokupnu stvarnost bježi daleko
ispred svoga vremena.
Svaki tisućiti čovjek krije u sebi klicu atipičnog umjetnika.
Svaki atipični umjetnik, na ovaj ili onaj način,
posvetit će čitav svoj život i čitavo svoje biće umjetnosti.
Svaki stoti atipični umjetnik izložit će jednom svoje radove.
Svaki atipični umjetnik koji svoje radove izloži,
jednom će postati poznat i priznat radi svojih radova.

Utjecajan kritičar čitav je svoj dosadašnji život
posvetio proučavanju umjetnosti.
Utjecajan kritičar vrstan je poznavatelj cjelokupne
povijesti svjetske umjetnosti.
Ukus utjecajnog kritičara u 90% slučajeva odudara od ukusa masa.
Utjecajan kritičar ima određeni dozu ukusa u svojoj estetičnosti,
ali nema ono osjetilo što mu prožima čitavo biće prilikom stvaranja
i doticaja s već stvorenom umjetnošču koja odgovara njegovoj estetičnosti.
To osjetilo ključ je koji dijeli većinu utjecajnih kritičara
od pravih umjetnika.
Utjecajan kritičar može biti tipičan umjetnik, ali nikako ne može biti
atipičan umjetnik.
Nahodeći se isključivo razumu i podliježući pod vlastitoj moći i utjecajem,
utjecajan kritičar postaje onaj ključni element koji plasira
djela atipičnih umjetnika u umjetnički mainstream.
Jedan od milijun ljudi postaje utjecajan kritičar.
Svaki od njih za svojega života približi masama rad i djelo
u prosjeku petorice atipičnih umjetnika.

SIMFONIJA ČOVJEČANSTVA

Ususret zakrivljenom nebu palog einsteina
i mrtvim algama ocvalih plićaka wittgensteina
zaborav pada na postojanje luđaka pismonoša
preletivši preko pera i gitara te sletivši
na rame mladića stasite pitomosti u čeličnim čeljustima.

Uljuđeni pokreti neomanirizma bljutavosti
klanjanje sustavu strojeva očuvanje riznice tijela
ugljikohidrat sreće i steroid višeg postojanja
lebde u nauljenoj kosi mladića ukroćena zaborava.
Zastave na nebu slave sustav nepobitnosti
neumjesnosti upita i sustav kaznene obavijesti.
Čeličari grade zidove od šupljih pora željezne prašine
vrelih mostova zamagljene prošlosti umrle na ramenu mladića
u sjeni širokih grudi tanki procjepi uskogrudnosti.

Ususret rapsodiji uma novog vala schoenberga
i nemilim okusima palosti iluzije plavoga jahača.
Ususret nuklearnim opasačima bohrove ideologije
i djetinjem prakticiranju uništenja nad tjemenom honshu-kiusha.
(u oku sad mladića iskri nemil strah)
(u oku sad mladića bliješti dalek znak)

Zjena djeteta izblijedjele prošlosti u magli orwella
ubija snove barbika i barbike boljih snova
lomi lutke upražnjenih misli stereo-čipova stereo-čipovima.
Prohibicija življenja zauzvrat strojograđe
čelik bliješti na mokrom suncu skorašnje ledenosti
ledenost izbija iz pogleda mladića fokusirana
na oko djeteta sparne magle moći izblijedjele prošlosti.

Andaluzijski psi suđenja nove težnje jaučući produbljuju
zakon jačega dioptrija stogodišnjaka
caklene britve čekanja nježnih prstiju pesimista.
Staklene oči napetim membranama motre
spas očuvanja čeličnih bljeskova
i hvataju sonar izumrle faune planktona
u pjeni gdje vrijeme izgubilo je upareni vodik
u pjeni gdje strah u stegnutoj grudi rodio se.

Nova ledenost u dahu natčovjeka
sačuvana blagost mudrog zaratustre
totalitarizam razbojnika u inficiranom oku hijene
preživjele na otpadu baterija megafona ispiranja.
Novorođena deformirana čežnja blistavih krzana
preslaba za duh natčovjeka popločan trbušnim mišićjem mladića
što stegnuto drži ključ posvemašnjeg zaborava
dok ključanica ne proključa pod teškom koagulacijom formalnosti.

Ususret ideologiji zataškanog slobodoumlja spinoze
duha najdalje metafizike nezamislivog opstojanja.
Ususret zakonu nafte krvavi šeici novopoimanja
zavjere kruga bliske metafizike nastojanja.

I cvijet dječjeg oka iznikao na ljubavima prošlosti
izbrisane u širokom ramenu protagonista nadmladićske ispraznosti
fokusiranja ništavila u aritmiji nedostojne samodopadnosti.
Iscurjele sline ubrzanog desetljeća
sramotan završetak previsoke građevine čovječanstva.

Prah natčovjeka – izgrađena planina – dom očiju
ona je nečovječnom nesofističkom visinom
otprhnula krhke ljuske pistaccija zaglavjele na nekom trenutku
prekrila truplo samog amona i otopila bijelu nećistoću pjene.
Planina kostiju natčovjeka slomila je postojanje.....

Ususret tupim naporima metafizike umišljenosti sartrea
i majci herezi našega predatora egoizma –
planina čovječnosti probila je napokon teret čovjeka!

U vatrama sutona gori raspadanje
susret bitaka neopisivog stoljeća
slomljene lubanje iz pokolja zečeva
i odsječena čela muha goropadnica.

Vrijeme. Isteklo u nitima nebeske vate
pomalo krvave od uboda proljeća.
Živjeti mukom prošlih ubojstava
nedostižan život u zjenici ptice
i cepelini što prelijeću zamrl boj gamadi.
Ubijanje, krv, voda, misao i proljeće.
U gorljivom sutonu dogorijeva čovjek:

“Obriši prirodu oko krvnih usta
posiši krv dragoga druga po znakovlju
skupljeno zlato sa štitova pretoči u planinu.
Posjeduj zlatnu planinu i neka je
cepelini bivših bitaka nadlijeću
sa transparentima samodopadnosti.
Ti preživjeli junače krvoždernog kova
obriši tragove krvave s naboranih usta al nećeš
obrisati zaprljano srce sa neba svoje krvi
okaljano ime nehaja čovječanstva
ocvalu jezu usahle naravi ljudskosti.
To izbrisat nećeš sa gladnih usta svojih
i skinut užarene ureze sa zlata od planine.

Smrt kuca u prhkim zapešćima tvojim
ukucana u slomljene lubanje zečeva
i oklop davno isparjele kornjače
već možda izumrle od bičevanja čovječanstva
pisanja po nevinome oklopu – podrugljive riječi nemoći
od tebe djeteta zlatne planine
i stjegonoše smrti slavlja svake ljudskosti.
Prekriži svoju bitku junače
ovladaj plamenom vlastitoga sutona
omiriši krv srca i srce svoje krvi
zaboravi pobjedu što vodi uništenju
zaboravi pobjedu svih uništenja
svakog uništenja pobjedu zaboravi!
Oživi bitku u sebi i mirno
pođi ka zečevima i izvrnutoj kornjačici
polako prema izumrlu čovječanstvu u tragovima.”

Napuklo sunce osvjetljuje beskraj i plačne poglede zečeva –
pali cepelin prkosi nebu u pozlaćenoj dolini.